summary: Not bad after all for this Italian street punk band, but with a strong, strong Rancid’s “Let’s Go” phase influence, which is the main complaint. Other than that, cool new band everyone should be on lookout for. Songs to make your toes tapping and your hands clapping. Great for fans of fast-paced, melodic, sing-a-long punk rock. Hopefully they make some even better releases in the future…

Berenice Beach mladi je talijanski punk rock band (dolaze iz Milana i svirali su kao support nizozemskom street punk bandu Heros & Zeros na nedavnoj turneji). U svojoj povijesti, koja započinje ‘98. g., Berenice Beach objavili su demo i 7”, odsvirali koncerte s Pansy Divison, UK Subs, Sub Humans i mnogim drugima, posebno na turneji Angry Brigade Tour, dok je album “Runaway” objavljen prošle godine u Italiji na Decibel Records. Nakon što ga je čuo i upoznao se s bandom, Mad Mike (vlasnik Mad Butcher Records) odlučio je reizdati taj materijal na svojoj etiketi.

Od prvog takta ovog CD-a postaje jasno odakle Berenice Beach crpe inspiraciju. Na njih glazbeno, posebno vokalno jako, jako utječu Rancid, naročito njihov zvuk na “Let’s Go” albumu. Je li to dobro ili loše za mladi band? Ne bih sad o tome, reći ću samo kako bi za sve poklonike žanra “Runaway” trebao predstavaljati još jedan slasan zalogaj. Možda malo iritira to skidanje vokala, ali nikako se ne može reći da Berenice Beach ne znaju svirati. Dakle, brzi, energični i nadasve melodični punk rock, sa zajedničkim višeglasnim pjevanjem na refrenima i s cool aranžmanima.

Tekstualno, Berenice Beach progovaraju o životu na ulicama, ali rekao bih - ne baš preangažirano. Prije se radi o pričama iz njihove svakodnevice, nezadovoljstvu monotonijom i pokušaju bježanja od nje i sličnim temama, mada ima i nešto ozbiljnijih tema, koje se tiču njihovog stava prema politici i svijetu uopće (”The Problem”, “Last Call”, “I Can’t Fail”). Produkcijski album nije ušminkan, što mi se sviđa, pa je samim tim i ugodan za slušanje. Vjerujem da bi Berenice Beach kod domaćih punkera jako dobro prošli. Layout albuma izveden je u crno-crvenoj varijanti na bijeloj podlozi (i sam band u jednoj pjesmi kaže “crno i crveno je boja moje kože”), s nezaobilaznom zvijezdom i pripadajućim detaljima.

Kod nekog oštrijeg kritičara Berenice Beach bi sigurno bili ispljuvani zbog takvog Rancid idolopoklonstva, no ja ionako bandovima prilazim bez prevelikih predrasuda, a i nisam kritičar. Ne znam samo kakvog će smisla biti u tome ako tako napadno nastave skidati Rancid kad budu stariji i neupitno poznatiji. Poznati kao Rancid vjerojatno neće biti, a dva Rancida na globalnoj punk sceni zasigurno nikom ne trebaju.