Ovaj američki all-girl punk rock band je već neko vrijeme aktivan na sceni i za razliku od dobrog dijela njihovih kolegica - puno su žešće i opakije, iako im ne nedostaje ni melodije.

Prije njihovog novog albuma na Timovom Hellcat-u, Civet sam čuo samo na nekim kompilacijama koje dolaze uz magazine i u tom moru raznoraznih bandova isticale su se jedino po ženskom vokalu, a to je bilo nedovoljno da ih ozbiljnije zarežem. Srećom, sad imam priliku preslušati nešto više od njihove dvije-tri stvari, pa je samim tim i slika kompletnija.

Čini se kako Civet itekako opravdavaju sve te tetovaže na svojim tijelima, “vozeći” svoj tro-akordni punk rock 100 na sat. Nema tu unjkavih glasova na kakve ste možda navikli kod punk bandova sa ženskim vokalima. Ms. Liza Graves vuče svoj žestoki vokal ravno iz pete, a back vokali je prate istom žestinom. Produkcija je reska, ali i slojevita, pa se sve lijepo čuje, a pogotovo “puca” ako razvalite volume. Tempo varira od Motörheadovski brzog, do srednje brzog, pa ploča nije dinamički linearna, što je još jedan plus.

Jednu stvar zajedno su napisali ranije spomenuta gospođica Graves i gospodin Armstrong, a za pretpostaviti je kako se u njoj jako osjeti taj neodoljivi Rancid prizvuk (kao i u još nekima, poput “Brooklyn” npr.). Čini se kako Tim stvarno ima nos za dobre bandove u posljednje vrijeme, a ovo izdanje samo je potvrda tome. Kao što bi rekao pokojni Joe Strummer - “Hellcat over the world”.

summary: This American all-girl punk rock band manages to sound meaner and heavier than many of other girl-fronted or all-girl punk bands out there. Seems like Ms. Liza Graves knows just how to growl and sign at the same time, with backing vocals by other girls sounding just like her. Raw, yet melodic songs which go from Motörhead-alike up  tempo, to some slower ones (but still as heavy as hell). Hellcat’s head-honcho Tim Armstrong wrote one of the songs (”All I Want”) and you can hear that unavoidable Rancid flavor in it.