Novi album jednog od najpoznatijih slovenskih punk rock bandova izašao je uz 3. broj magazina “RSQ” (ožujak 2009.), popaćen velikim intervjuom s ovim bandom, koji bi za Sloveniju trebao predstavljati nešto poput Atheist Rapa u Srbiji, te Superhiks u Makedoniji.

Ono što se odmah može primijetiti je visoki produkcijski nivo, za što je zaslužan producent Bill Gould (materijal je snimljen u RSL studiju u Novom Mestu, međutim miksanje i snimanje dodatnih vokala, kao i mastering odrađen je u Americi). Nisam baš previše pratio ovaj band u posljednje vrijeme, ali sam ih tu i tamo znao čuti, no ovaj njihov, četvrti po redu album pokazuje da su formiran band po svim “točkama optužnice”; ne zvuče ništa lošije od Pennywise, Pulley, Ten Foot Pole, ili recimo Burning Heads, na koje me najviše i podsjećaju. Sjećam se da su prije znali ubacivati i puhačku sekciju u svoje pjesme, što je ovog puta izostalo, pa se tako cjelokupni materijal bazira na srednje-brzim do brzim ritmovima i hiper-melodičnim refrenima, uz nekoliko “white-boy-sings-reggae” pjesama, uz specifičan Budin vokal i stil pjevanja.

Ponajbolje stvari na albumu su uvodna i naslovna “Against The Gravity”, koja udara u glavu bez milosti, potom “Sweet Perfection” (priziva u sjećanje spomenute Pulley i Ten Foot Pole), reggae stvar “Dry Your Tears”, čiji refren lako penetrira u uho, te “Salvation” (gitaristički break u njoj podsjeća me na eksperimentalne pjesme All, poput “Birds” s albuma “Percolater”). Za “I’m Not Here To PRay” već je snimljen video spot, a “Wake Me Up” pretendira za još jedan takav hit. Ni ostale pjesme (ukupno ih je “sretnih 13″) ne zaostaju u kvaliteti, stoga ocjenjujem kako je ovo možda i ponajbolji Elvis Jackson album.

Svi oni koji su prisustvovali bar jednom Elvis Jackson koncertu znaju kako ovaj band cijeni dobru zabavu, kako publike, tako i njih samih dok sviraju. Dobre zabave ne nedostaje ni na ovom albumu, prema tome - moja topla preporuka!

summary: This is fourth offering by Slovenian punk rock act, which came along “RSQ” magazine #3. First what you can hear is a great production (album was mixed in the USA), plus a certain maturity, which came with time, naturally. The songs are very well rounded, profiled and executed, and seems like they stood away from using the brass section this time. Up-tempo rhythms and nice melodies, with this crazy man Buda’s specific voice and singing style. There are few reggae songs, too, and I recommend this to everyone who’s into 90’s style Epitaph bands, such as Pulley, Ten Foot Pole, Pennywise, Burning Heads…