“Float” je već neko vrijeme vani i predstavlja četvrti po redu studijski album američkog punk rock banda irskih folk korijena (ne računam “Alive Behind The Green Door”, logično, jel…). Prva impresija kod slušanja mi je bila “OK, Flogging Molly su ovdje definitivno više folk rock, nego folk punk”, pa sam nekako u startu stvorio neku malu predrasudu prema materijalu.

No, kako to obično biva, dobar album je dobar album, ma koliko mi šutjeli o tome. Tako je i s “Float”. On definitivno nema punk reskost jednog “Swagger”-a ili “Drunken Lullabies”, ali sasvim dosljedno nastavlja put koji je band zacrtao na prethodniku “Within A Mile Of Home”. Pritom mislim na približavanje zvuka i stila nezaobilaznim The Poguesima. Konkretno, Flogging Molly snimili su dinamički raznovrsan, puno otvoreniji album, odmaknuvši se donekle od up-tempo “tupa-tupa” ritmova, koji su im svojevrsni trademark. To, naravno, ne znači da su sporije stvari automatski loše, naprotiv… Na kraju krajeva, frontmana Dave Kinga izuzetno cijenim kao skladatelja sjajnih balada, kojih se ne bi postidjeli ni legendarni Dublinersi. Da, toliko sam pretenciozan.

Album otvara “Requiem For A Dying Song”, koja na najbolji mogući način potvrđuje maloprijašnju usporedbu s The Pogues. Srednje brzog ritma, ali ništa manje energična i himnična od ponajboljih Flogging Molly stvari, s lako pamtljivim refrenom. Slijedi je “(No More) Paddy’s Lament”, koju bi najbolje opisao termin pirate rock, ili u slučaju ovog banda - pirate punk rock. Naslovna “Float” melodijski je tugaljiva balada, koja unatoč takvom svojem glazbenom karakteru u tekstualnom smislu promiče Kingovu ideju pokušaja odupiranja svijetu koji te želi povući za sobom na dno (…don’t sink the boat that you built to keep afloat). E, tu su me Flogging Molly opako potsjetili na Dubliners.

Sljedeće dvije pjesme (”You Won’t Make A Fool Out Of Me” i “The Lightning Storm”) zadužene su za vraćanje albuma u up-tempo fazu, da bi ga “Punch Drunk Grinning Song” ritmički usporila, ne dozvoljavajući ipak pad u energiji. Ostatak albuma prolazi u sličnim izmjenama tempa, a Dave King nas tekstovima vodi kroz svoj svijet zadimljenih pubova s točenim pivom, najrazličitijih ljudskih sudbina i neostvarenih snova.

Mnogi bi mogli reći da su se Flogging Molly s ovim albumom vratili korak unazad. Osobno, ne bih se složio s tim, jer smatram da se veličina banda očituje u njegovom stilskom, uopće svekolikom odrastanju, a da ipak ostane vjeran sebi i fanovima. Po mom mišljnju - Flogging Molly su to uspjeli, bar s ovim albumom. Uvjeren sam, također, kako bi ih već sljedeća ploča mogla lansirati u mainstreamaške visine, što po defaultu ispadne loše. Nadam se da se varam.

summary: Some might say that Flogging Molly went one step back with this album. I wouldn’t agree. Even though they have less faster songs (which became their trademark), Dave King didn’t loose the ability to write great, energetic Irish folk influenced songs (even if they’re slower in tempo). In my opinion, the greatness of a band comes from their ability to grow, alongside with staying true to themselves and their fans. I think Flogging Molly managed to do that with “Float”.