Krenuti od (pozitivne) nule i za samo četiri godine objaviti tri albuma, dva EP-ja i kompilaciju, svirati na velikim festivalima poput Leedsa, Readinga, te kao predgrupa The Offspring na njihovoj američkoj turneji velika je stvar, pogotovo za jednog kantautora. A još kad ti novi album (”Poetry Of The Deed”) objavi veliki Epitaph, onda doista možeš reći da si uspio.

Rođen 1981. u Bahrainu, Frank Turner engleski je kantautor, koji je glazbenu karijeru započeo u alternativnom bandu Kneejerk krajem devedesetih, a nastavio je u post hardcore bandu Million Dead. Nakon raspada tog banda, Frank je poželio nastaviti ići na turneje, a bez da okuplja novi sastav. Stoga je iskoristio iskustvo solo nastupa s akustičnom gitarom i od 2005. održao niz koncerata i turneja, objavivši čak tri albuma, od kojih je posljednji, nazvan “Poetry Of The Deed”, objavljen početkom rujna.

Ukoliko nikad niste slušali Frank Turnera, reći ću da na savršen način spaja energično (nimalo mlako) sviranje akustične gitare sa sjajnim osjećajem za dobru melodiju, te kao da u svojim pjesmama ukrštava nasljeđe Billy Bragga ili kasnije faze Joe Strummera (The Mescaleros) s trenutno popularnim indie rock senzibilitetom. Vjerujem kako će ga upravo novi album, prepun sjajnih tekstova i zaraznih melodija, na kojem Frank više nego ikad prije surađuje s pratećim bandom, potvrditi kao jednog od najinteresantnijih britanskih kantautora u posljednje vrijeme. Poslušajte samo prvi singl “The Road”, za koji je snimljen i odličan video spot, i sve će vam biti jasno! Uostalom, ne završi se na Epitaphu samo tako, zar ne?

Osim što je sjajan glazbenik, Frank je i vrsan poznavatelj povijesti (studirao je povijest, s naglaskom na onu istočnoeuropskih država, pa tako i Hrvatske), a pokazao se i kao vrlo ugodan sugovornik; naime, nazvali smo ga usred njegove aktuelne sjevernoameričke turneje da u prvom njegovom intervjuu za neki hrvatski medij porazgovaramo o novom albumu, mnogim osobnim temama, njegovim stavovima i mnogočemu drugom.

Dobra večer, Frank! Kako si?

Pa dobro, iako imam hangover.

Nadam se da te onda neću udaviti svojim pitanjima…

Ma ne, sve pet. Kul sam. Zapravo je ovo prvi put da me zove netko iz Hrvatske.

Nisam znao, nadam se da nije i zadnji. Tj. uvjeren sam da nije. Trenutno si na američkoj turneji?

Ustvari, trenutno sam u Kanadi, tj. na sjevernoameričkoj turneji. Stigao sam jučer u Vancouver.

Kako napreduje turneja? To ti nije prvi put u Americi, zar ne?

Turneja napreduje jako dobro. Ne, nije mi prvi put, bio sa već ovdje, međutim svaki put mi je kao prvi put, što bi značilo jako uzbudljivo.

Nedavno je izašao tvoj novi album “The Poetry Of Deed”. Kako je prihvaćen od fanova i kritike?

Da, novi album je vani. Zapravo je tek nedavno objavljen, pa na neki način osjećam dosta veliki pritisak u vezi svega toga. Puno je očekivanja u vezi nove ploče, pa nije ni čudo. Međutim, recenzije su dobre, bar koliko sam upoznat, a i čini se kako ga fanovi zbilja dobro prihvaćaju, zbog čega sam sretan.

U uvodnoj pjesmi novog albuma, “Try This At Home”, izgleda kao da ohrabruješ ljude da uzmu ono što imaju - bila to akustična gitara ili nešto drugo - i pokažu se drugima s tim.

Da, točno.

Zašto je to važno, po tvom mišljenju?

Napisao sam tu pjesmu jer mi se čini da ljudi u popularnim (rock - op.a.) bandovima glorificiraju to što rade, ponašajući se kao neke zvijezde i odvajajući se od svojih fanova. Mislim da je to pogrešno. Za sebe, recimo, smatram da sa isti onaj tip koji sam i bio prije svega ovog. Takvo “uzvišeno” ponašanje, obavijeno kao nekim velom tajne, mi općenito smeta, pa sam zato napisao tu pjesmu.

Spominjući baš tu pjesmu - šta je punk rock po tvom mišljenju?

Ah, ha ha… Teško je reći. Pa, punk rock bi trebao predstavljati neki intenzitet valjda… Mislim, bar ja tako to doživljavam. Uvjerenost u svoje stavove prvenstveno.

Što misliš, zašto je punk postao nekako uskogrudan i zatvoren u posljednje vrijeme? Mislim, stječe se dojam kao da moraš nositi te i takve majice, slušati te i takve bandove…

Istina, to je zbilja loše. Uvijek je bilo i bit će kretena koji tako tvrde, ali smatram da bi svatko trebao pokušati pronaći svoj put u svemu tome. Sjećam se, kad sam ja bio klinac, mislio sam da se moram oblačiti kao članovi mog omiljenog banda tada (nisam pobrao njihovo ime - op.a.), a onda, kad sam prvi put vidio Black Flag, sve se promijenilo. Odjednom svakodnevni tipovi u običnim majicama i trapericama. Mislio sam si: “wow, to je to”! Imali su ONAJ pogled u očima, znaš, tako da je to bilo to za mene.

Čini mi se kako tvoji tekstovi ispituju neka nepisana pravila i ustanovljene istine, da se tako izrazim. Kao naprimjer “živi kratko, umri mlad” - u tvojoj interpretaciji to zvuči “živi brzo, umri star” (pjesma “Live Fast, Die Old” - op.a.). Slažeš se?

Da, u pravu si, ha ha… Zapravo je tako u gotovo svim pjesmama na novom albumu. Naime, jedan moj prijatelj, koji je također u glazbi, me zapitao: “zašto moram imati osjećaj da ovo mogu raditi samo do određenog vremena? Želim to raditi zauvijek”! Nisam imao odgovor u tom trenutku, pa sam zato malo kasnije napisao tu pjesmu.

Također, spominješ i termin “sloboda” (pjesma “Sons Of Liberty” - op.a.). Šta je sloboda po tebi, u uvjetima današnjice?

Uh, mislim da to ovisi o dijelu svijeta, pa tako može imati razne interpretacije, no općenito - mislim da je sloboda velika vrijednost, vrijednost koju svakako treba čuvati. To govorim zato što je činjenica da je mi u Velikoj Britaniji ne čuvamo baš najbolje. Jako ju je teško steći, zato mislim da treba izuzetno paziti na nju.

Jako mi se svidjela jedna tvoja nova , dosta osobna pjesma, “Faithful Son”. Naravno, u njoj se obraćaš vlastitim roditeljima…

Da, pogodio si, ha ha!

Čini se kao da im se na neki način ispričavaš zbog toga jer nisi ispunio snove koje su imali o tebi, ili njihove planove za tebe.

Pa, recimo, hah… Mislim, da ne bi bilo neke zabune - ne bih želio da ispadne da su moji roditelji loši, zli, ili tako nešto… Oni su uvijek bili uz mene u svemu čime sam se bavio, općenito su me podupirali i sve to. Možda se može protumačiti suprotno iz teksta, ali nije tako…

Ma, pitam to zato jer se svi ponekad osjećamo kao da nismo ispunili snove svojih roditelja o nama.

Da, to je i jedan od razloga zašto sam napisao tu pjesmu, zapravo više neki moji osjećaji prema njima u vezi svega toga. Ali, na kraju krajeva, doista su me uvijek podupirali, i mogu reći da su prilično OK.

Kad već govorimo o svemu tome, kakav si bio kao klinac?

Ja sam ti bio geek. Nerd. Jedan od onih nepopularnih likova u školi, znaš. Kao iz onih filmova… Uvijek sam imao jako, jako loše frizure, ha ha!

Roditelji tinejdžera često govore: “da bar moje dijete ne sluša tu odvratnu glazbu”, misleći na rock, punk, metal… Kakav bi savjet dao takvim roditeljima? Je li, po tebi, u redu da klinci rano uđu u cijelu tu rock priču?

Naravno. Mislim, nisam roditelj, nemam djece, pa ne mogu baš znati kako je to, stoga ne bih želio davati nikakve savjete u tom stilu. Ali, mislim da je OK da klinci uđu u sve to u svojem tinejdžerskom dobu, nema tu nikakve opasnoti. Jako je važno da roditelji omoguće svojoj djeci da se razviju u pravcu u kojem ona to žele.

Htio sam te pitati o jednoj specifičnoj temi. Naime, nedavno sam izgubio nekog dragog, tko je tragično stradao. Jesi li ikad izgubio nekog na takav način, i ako da - kako si se tad osjećao?

Jesam. Ustvari, na svojoj prethodnoj ploči “Love, Ire & Song” napisao sam pjesmu “Long Live The Queen” o svojoj tragično preminuloj prijateljici Lexi, koja je umrla od raka dojke. Ne mogu opisati kako sam se tad osjećao, bilo je prilično strašno, ali Lexi je, dok je još bila živa i svjesna da bi mogla umrijeti, željela da svi mi ne tugujemo previše za njom. Stoga, kad god vani negdje popijem, uvijek podignem jednu čašu u njenu čast.

Ne bih želio da ovo postane neki depresivan interview, zato ću te upitati šta te u posljednje vrijeme usrećilo?

Usrećilo? Hmmm, da vidim… Evo, recimo, oduvijek sam želio raditi ovo. Od svoje desete godine to želim. Tako da sam jako zadovoljan činjenicom da mogu svirati i putovati po cijelom svijetu. Radim ono što želim i to me čini sretnim. A i činjenica da trenutno dajem svoj prvi interview za neki hrvatski medij me čini prilično sretnim.

A zbog čega najviše žališ? Ili - postoji li nešto, za što možda misliš da si mogao napraviti drugačije?

Općenito nastojim živjeti na način da ne žalim za previše toga u životu. Ali, naprimjer, prije sam svirao u bandu Million Dead. Završili smo na jedan način, koji nije bio nimalo lijep. Stali smo na pola puta, ne stigavši dovršiti ono što smo započeli, nismo rekli sve do kraja. Zapravo, kad malo bolje razmislim, da sad vidim našeg nekadašnjeg gitaristu, mislim da bih ga mogao udariti u nos zbog nekih stvari, ha ha…

Baš sam te mislio to pitati - ima li šanse da se Million Dead ikad ponovo okupe?

Ne, vjerojatno je da se to neće dogoditi.

Za kraj - izgleda kako su akustični solo projekti članova poznatih punk bandova neka vrsta trenda u posljednje vrijeme. Kako gledaš na to? Nije da kažem da si ti trendy…

Ne, ne, nisam to tako ni shvatio… Uvijek volim naglasiti da sam ovo radio prije nego što je to postalo trend, ali nema veze. Mislim da je to OK, ti ljudi se samo na neki način iznova potvrđuju i tu nema ništa loše. Oduvijek sam volio akustičnu glazbu, iako ne i onu mlaku. Više volim kad akustičnu gitaru podupire bubanj. To je vrsta glazbu u kojoj vrlo brzo, na jednostavan način, otkriješ sviđa li ti se nešto ili ne. Ali definitivno nemam ništa protiv toga, danas ima puno dobre akustične glazbe.

OK, hvala ti, Frank. Nadam se da te nisam udavio svojim pitanjima…

Ma ne, dapače, bio mi je gušt odgovarati. Ja se nadam da ću jednom doći i do Hrvatske!

Da, to bi bilo sjajno… Sretno s ostatkom turneje!

Hvala!

Frank Turner official website
Epitaph Records