Očito je Hellcat počeo izbacivati sve lošija izdanja. Nakon glupana U.S. Roughnecks (prije Rednecks, rekao bih ja) koji i dalje prepoznaju komunizam kao prijetnju kao i svi blesavi američki patriotski Oi! bendovi, novi promašaj je drugi album Larsa Frederiksena i Bastardsa (koji dijeli neke članove sa U.S. Roughnecksima, pa me možda razina svega ovog ne bi trebala čuditi). Na prvo slušanje se vidi da se Lars i Bastards nisu previše udaljili od svog zvuka sa prvog albuma, tako da je sa muzičke strane ovo OK izdanje, iako ništa novo ni senzacionalno. Pa u čemu je onda problem? U tekstovima. Ni Rancid ni Bastards se nisu mogli dičiti nekakvim vrhunskim punk tekstovima, ali teško im se moglo pronaći ozbiljnijih zamjerki, s obzirom da su uvijek bili na glasu kao bend(ovi) koji pjevaju o svojim životima. E pa očito je da su im se životi naglo promjenili. Jer novi album Bastardsa je golema količina sranja od pjesama u kojima se Lars hvali koliko je pičaka izjebao, kako ne može bez nasilja i oružja i kako je prošao Scille i Haribde u svom jadnom napaćenom životu. Dopustite mi da pustim suzu nad razmaženom rock zvijezdom kojoj je jaaaako teško u životu! Očito da je onaj idealizam koji je bio prisutan na prvom albumu (ej, imali su obradu Billyja Bragga! To nešto znači!), zamijenio mjesto sa Motley Crue i 50 Cent spikom.

Kad naš junak Lars ne jebe groupie cure sa svojim prijateljem Timom (o čemu govori “My Life To Live”), onda ga puca agresiva i ne može bez tučnjava, pa tako ni ne izlazi nigdje bez svog noža, o čemu Lars raspravlja sa dokazanim gangsta idiotom iz Transplantsa Robom Astonom, koji također gostuje na ovoj umotvorini od albuma. Spomenimo i to da se Lars odjednom našao jako ponosnim zbog svog danskog porijekla, iako se dosad to nije nikad spominjalo, pa se shodno tome album i zove “Viking”. Booklet albuma je dodatna poslastica, jer u njemu Lars (sa bikerskom bradurinom i odvratnom tetovažom nasred čela, ali to je njegov izbor) pozira sa polugolim pičkama koje su pretpostavljam pokupili iz nekog pornića. Jea, pravi punk!

Ono što je Lars očito smetnuo s uma je to da je jedno od odlika punk rocka ta da se slušatelji istog mogu prepoznavati u tekstovima punk bendova. Može li se itko pronaći u ovim tekstovima osim gangsta rappera iz Comptona? Da stvar bude gora, Lars čak ni ne izgleda uvjerljivo sa tim gang imageom i hvalisanjem. Sve ako je i istina da on i Tim tako ševe cure po turnejama, za koji su kurac obojica jaukali i cendrali kad su ih njihove žene napustile? Treba li se tome čuditi? Padam u iskušenje da izgulim svoju tetovažu Larsa sa ramena zbog ovog glupavog rock star gangsta punk izdanja. Ipak postoji i svijetli trenutak na albumu jer obrada “Marie Marie” Blastersa zvuči zbilja sjajno. I da, želim reći da sam svima napravio uslugu jer sam prešutio onaj bijedni pokušaj bluesa na kraju albuma o našoj napaćenoj rock zvijezdi. Zbilja, how low can a punk get?