Ah, da, sjećam se ovog banda od njihovog debut albuma za Epitaph. Šta da vam kažem, emo… Čini se kako su s ovim albumom otišli korak dalje što se zvuka tiče. Iako ovaj materijal nema previše veze s punkom, ne mogu reći da je loš za ono što predstavlja. No, nije problem u tome ŠTO, nego KOME predstavlja. Matchbook Romance publika je, naime, većinom američka (post) tinejdžerska wannabe populacija s čijom fejkanom melodramatičnosti se prosječan punker ne može poistovjetiti. Bar mislim… Uglavnom, pjesme su ovijene mračnom atmosferom, čemu odgovaraju scary bića korištena pri layoutu ovitka (ne znam zašto me podsjećaju na kreature s katerdrale Notre Damme). Mirni, tihi dijelovi naglo su presječeni s bučnim ritmovima, distorzirane gitare miješaju se s violinama i klavirima, jedino pjevač cijelo vrijeme pjeva i ne vrišti previše (još bi samo to falilo da me dotuče). Svi oni koji će u muzici Matchbook Romance pronaći nešto za sebe ionako ne čitaju ovaj zine (pretpostavljam?!), pa stvarno ne znam što se to dogodilo s Epitaphom da izdaje ovakva izdanja? Ah, oni su ionako uvijek vjerno diktirali trend… Pa ipak, čini se kako trenutno jedino Pennywise, Rancid, The Bouncing Souls i Dropkick Murphys opravdavaju njihovu prvotnu punkoidnu orjentaciju. Matchbook Romance sigurno ne!