Nije neuobičajeno naići na iznenađujuće dobar punk rock band ovih dana, pogotovo ako dolaze iz Floride, baš poput Monikers, novog banda bivšeg gitarista nekad popularnih Discount.

Zamislite se (ako možete) u nekom malom, opskurnom klubu, u koji ste navratili popiti koju pivu s frendovima, usput onako šacnuli plakat za večerašnji koncert, ali niste previše obraćali pažnju na ime banda. Nakon što je tip za šankom isprevrtio “God Save The Queen”, “Sheena Is A Punk Rocker” i “Ever Fallen In Love”, band se - praćen vašim pomalo podrugljivim osmjehom - penje na stage, a frontman kaže nešto u stilu: “Good evening, we’re the Monikers from Orlando, Florida”. I tad vas, potpuno neočekivano, ravno u glavu pogodi žestoka kugla u koju su umiješani melodični riff u stilu Crimpshrine, hrapavi glas a la nešto pijaniji Blake Schwarzenbach (Jawbreaker), te duboka i - koliko je to po punk principima moguće - precizna ritam sekcija.

E, takvi su Monikers. Iskreni u pristupu, žestoki u nastupu. Srednje brzi tempo prevladava u ovih 12 pjesama, koje su sve od reda začinjene melodičnim temicama preko troakordnih struktura. Refren iz otvarajujuće “80 Proof” nekako odmah ostane u uhu, baš kao i teme iz ostalih 11 pjesama, koje u vama bude instantni osjećaj sreće, i poželite da ste baš tao, u tom opskurnom klubu, u kojem večeras sviraju Monikers. Slušate njihove pjesme o diplomama koje beskorisno vise na zidu (”Papers”), ljudima na rubu života (”She”), malograđanskim peripetijama (”Mine”)… i nekako se osjećate bliskima tim bradatim cvikerašima, možda baš zato jer ne foliraju i jer su - kao što rekoh - iskreni.

Dodao bih još da se u pjesmama “Them And Us” i “What Doesn’t Kill You” može čuti i ženski vokal (stanovita Abby), te da je frontman Ryan snimio cijeli album sam u svom improviziranom studiju Carte Blanche. Uzevši u obzir sve navedeno, Monikers bi trebali predstavljati ono što se danas može smatrati “pravim” punk rock bandom, daleko od sponzorskih ugovora i velikih pozornica.

summary: I like the sense of sincerity when listening to Monikers, both in their lyrical and musical approach. Imagine a bit drunk Blake Schwarzenbach on vocals, three-chords pop punk songs with an addition of minimalistic themes played by other guitar, and heavy and precise (in punk rock sense) rhythm section. By the way, frontmamn Ryan recorded these 12 songs all by himself, plus he used to play a guitar in Discount.