summary: Well, to my surprise, seems like NOFX found a light at the end of a tunnel again (similar to when they put out “So Long And Thanks For All The Shoes” just after horrible “Heavy Petting Zoo”). These sounds fresh, unpredictable and you can instantly start to sing along. Fat Mike’s ironic lyrics are also here, and I won’t be the one to call NOFX sellouts because of their few bad previous releases.

Ni jedan živac mi nije zatitrao nakon što sam otvorio današnju poštu. None More Black i NOFX. I nije baš nešto. Bez ikakvih pretenzija započnem slušanje s NOFX, a kad ono… Ni jedna stvar nije iznad tri minute, a više od pola ih je ispod dvije. I to njih 18, plus skrivena stvar. Bilo albuma kroz cijelo trajanje ne pada ispod 120 otkucaja. Još jednom su se NOFX izvukli iz kliničke smrti, iako imam dojam da Fat Mike cijeli život gleda svijetlo na kraju tunela. Prvi put im se to dogodilo s albumom “So Long Ant Thanks For All The Shoes”, nakon očajnog “Heavy Petting Zoo”. No, nakon svih onih pizdarija poslije, izuzmemo li “The Decline”, nije bilo teoretske šanse da se NOFX povrate dobrim albumom. Kako je teorija ipak samo goli kurac, eto nama dobrih novih NOFX-a da nam tu istinu pljunu u lice.
“Wolves In Wolves’ Clothing” nam donosi potpuno novi koncept sublimacije angažiranosti iz zajebancije. Zaboravite sve one “na-na-na” gluposti s prethodna dva-tri albuma i nekoliko singlova, razvučene završne slogove i slične popoidne manifestacije. Slušajući prvi put album uz usputno čitanje tekstova dogodit će vam se da nastavite pjevati onako kako bi očekivali prema dosadašnjim albumima, no Fat Mike će izabrati drugi put što je vrlo ugodno, svježe i iznenađujuće. Ono što je ostala konstanta je odličan balans između ekspresno brzih i ironično sporih dijelova ispresijecanih country, dub, reggae, rock and roll sekvencama. Istina nema onoliko dinamike kao “White Trash, Two Heebs And A Bean”, ali je izuzetno lako pamtljiv i ljepljiv.

Britka politička oštrica je i itekako tu, ali ovaj put više usmjerena prema prevrtljivom šljamu koje se izdaje za freedom fighterse. “The Marxist Brothers”, “Leaving Jesusland”, “Cool and Unusual Punishment”, “Doornails”, “Instant Crassic” su dovoljni razlozi za guštanje ovog uratka, a ni ostale stvari neće kvariti dojam. Uz sve to, i Bill Stevenson je odradio odličan posao pa su mu i moji kabeli zahvalni. Na kraju svega zaboli me hoćete li slušati novi album NOFX-a ili ćete hiniti dječju uvrijeđenost i mrmljati si u bradu mantru o veleizdaji; moj se primjerak CD-a i bez toga sasvim dobro snašao pokraj Slaughter And The Dogsa. Uostalom svi mi zapravo nismo ništa više od onog kako nas naziva Fat Mike - “bubrežni kamenci planete”.