Parties Break Hearts su mlada švicarska grupa koja je već i prije izdavanja debut albuma tourirala i dijelila pozornicu s par “velikih zvjerki”, poput The Real McKenzies, The Flatliners i The Idoru.

Nisam bio siguran kakav stil glazbe očekivati od ovoga banda, no naslovnica je davala do znanja da bi se ovdje vrlo lako moglo raditi o nekakvom modernom amerikaniziranom rock-emo hibridu. Među grupe koje Parties Break Hearts navode kao uzore ubrajaju se i Story Of The Year, te Jimmy Eat World - što je dodatno potvrđivalo ovu tezu. Nakon prvoga slušanja ostao sam ugodno iznenađen.

Iako se u ovome stilu izrazito teško oduprijeti klišejima, Parties Break Hearts uspijevaju donekle pokazati originalnost. Sama konstrukcija pjesama je takva da iako određeni main riff pjesme može zazvučati izrazito poznato ili “reciklirano”, na taj element nećete obraćati puno pozornosti jer će biti odlično uklopljen s ostatkom pjesme. Glavna odlika Partiesa je gitarist koji uspijeva napraviti simbiozu između tih “poznatih”, ali i poprilično originalnih dijelova u osnovnoj riff-chorus-bridge konstrukciji. Sami riffovi predstavljaju pregršt stilova - npr. punk, emo, metal, rock, hardcore. Na taj način album uspijeva održati svoj brzi tempo, a i pažnju slušateljstva. Vokal je tipično melodičan “američki” i izrazito se dobro uklapa u predstavljene glazbene aranžmane na ovome albumu.

Među eventualne minuse u vezi ovoga izdanja mogla bi se uvući cinjenica da nakon odličnog prvog dijela albuma, drugi dio kvalitetom nekih pjesama podbacuje. Pojavljuju se i prilično nelogično raspoređene i loše izvedene hardcore-screamo vokalne dionice, kojih je na svu sreću mali broj. Kao najbolje pjesme na albumu mogu izdvojiti: “Scrape”, “Sober”, “Point Of View” i “Obstacles”.

Moram priznati da ne volim baš ovaj moderan rock ili emo stil glazbe kakav momci iz Partiesa sviraju, no uspijevaju se pri tome otrgnuti nekim klišejima samog stila. Ovaj album nije revolucionaran, no predstavlja jedan jako zabavan i dobar moderan melodični rock zvuk, te ukoliko volite ovakav stil glazbe možete ga bez straha uzeti i “zavrtiti” u liniji. Šteta jedino što kvaliteta pojedinih pjesama nije ujednačena.

Summary: Even though I personally don’t like the style of that modern American emo / rock hybrid these guys play, they seem to overcome some predicted clichés regarding the structure of the songs. Seems like those heavy guitar riffs, which cover such styles as emo, punk, hardcore and metal is the main stake, around which everything is built. It’s a shame that the second part of the album isn’t that good as the first.