Ovo je već drugi album američkog (pop) punk sastava, i to u ponešto izmijenjenoj postavi. Ne znam kako su zvučali prije, no na svom drugom albumu uopće ne zvuče loše, iako je ovakvih bandova bilo - i bit će - trilijun.

Brzi, mladenački nabrijan punk rock s čistim gitarskim strukturama, upotpunjen frenetičnim radom ritam sekcije značajke su zvuka Pink Razors. Većinom prevladava muški vokal, iako je u bandu i druga gitaristica Erin, koja  daje svoj doprinos u vokalnom smislu, tako da su vokali nerijetko pomiješani. Melodije su izravne i ne odlaze previše od bazične teme, s tim da su vokali primjetno izvan ključa, a nerijetko su i himnični (oni nezaobilazni višeglasni refreni i pratnje). Sve skupa, radi se o devet pjesama, od kojih je jedan instrumental s interesantnom temicom. Pjesme su snimljene prošle, a objavljene tek ove godine, s tim da je vinilna verzija albuma izdana na etiketi Houseplant Records.

Nikako ne želim reći da su Pink Razors loši; jednostavno su band na kakav često možete naići, pogotovo na No Idea Records. Iskričavi, adrenalinom nabijeni punk rock band koji možete očekivati na svakom drugom koncertu u nekom DIY klubu, ili vašoj garaži. Osobno su mi interesantniji prijatelji po zvuku im, poput Fifith Hour Hero, This Is My Fist ili North Lincoln, no to je već stvar osobne preferencije. U svakom slučaju, standarno No Idea izdanje, bez kojeg se komotno može, a ne smeta ni da si ga nabavite.

summary: Second album for this American (pop) punkers. Mixed male / female vocals and youth-charged, adrenaline-fueled fast melodic punk rock is what they’re all about. They don’t do it bad, it’s just I think there are too many bands like this one out there. I personaly liked Fifth Hour Hero, This Is My Fist or North Lincoln better. Another typical No Idea release - you could do without it, but it won’t hurt if you try and get it for yourself.