Legendarni Kanađani su se vratili svojim petim po redu studijskim albumom, na kojem dokazuju da nisu omekšali ni grama, te da im je i nadalje na meti sve ono što na ovom svijetu ne valja.

Glazbeno gledano, Propaghandi su prošli dug evolucijski put od svog prvjenca “How To Clean Everything”, koji je za poklonike melodičnog punk / HC-a početkom devedesetih predstavljao gotovo sveto izvorište takvog zvuka. Kad su objavili svoj treći album “Todays Empires, Tomorrows Ashes”, svi su očekivali povratak na tu fazu (ponajviše zbog ponešto “ublaženog” zvuka na drugom albumu “Less Talk, More Rock”), a Propagandhi su nas sve iznenadili svojom novom verzijom gotovo speed-metalskog hardcore punka, s velikim dozama melankolije. Nakon velike pauze uslijedio je “Potemkin City Limits”, koji je nastavio u navedenom pravcu i dokazao da se Propagandhi razvijaju nekom svojom logikom, ne brinući previše o tome što fanovi očekuju od njih.

Aktuelni album “Supporting Caste” također se dugo čekao (bilo je nekoliko odgađanja njegovog izlaska), a već na uvodne riffove “Night Letters” jasno vam je da Propagandhi nastavljaju gdje su prethodno stali; dakle, žestoki, gotovo metalski riffovi, melankolične melodije, ultra-brzi ritmovi, ispresjecani brojnim power-breakovima, više Chrisovog melodičnog “izvikivanja” nego stvarnog pjevanja… Pa iako je ovaj materijal čak prijemčljiviji nego “Potemkin City Limits”, opet mi je trebalo nešto vremena da se priviknem na njega. Doista raznovrsan i nepredvidljiv, album “Supporting Caste” baca vas od hardcore žestine, do pop melodija, od metalskog soliranja, do sarkastične zafrkancije u “Come To The Sabbath” (s refrenom: “come to the sabbath, the satan’s there”). Nazvat ću ih modernom verzijom legendarnih MDC.

Tekstualno - već znate što možete očekivati. Propagandhi ne štede kritike ničeg na što se namjere, a na meti su im i dalje autoritarizam, razni oblici represije, nepoštivanje i borba za ljudska prava, i slična aktivističko / anarhistička tematika. Kad se po tom pitanju već 15-tak godina nisu promijenili, ne vjerujem ni da će u budućnosti. Pitanje je samo - čuje li se uopće njihov krik u današnjem recesijsko-kaotičnom stanju u kojem se nalazi cijeli svijet?

summary: You know what to expect from these anarcho / activist Canadians - criticism of authorities and various forms of repression, raising voices for human rights, questioning (almost) everything… Musically, their fifth studio album continues where “Potemkin City Limits” left. Melancholic guitar chords and shouting refrains over heavy, almost metal riffs, songs full of rhythm changes. I dare to call them modern MDC.