Vjerujem da Psycho-Path odavno nisu nepoznanica svakom, tko bar malo prati nezavisnu (rock) scenu na ovim područjima. Činjenica da su svoj novi album odlučili izdati na Moonlee Records trebala bi biti pohvala za tu agilnu “domaću” etiketu.

“Domaću” sam namjerno stavio pod navodnike, jer vjerojatno znate da se radi o slovensko-hrvatskoj etiketi. Nema sumnje kako je pojavom te etikete znatno obogaćena slovenska, ali i hrvatska underground scena. Žanrovski vrlo eklektičan, Mr. Moonlee je uvijek u potrazi za kvalitetnim, radišnim autorima koji zapravo imaju šta za reći i nitko mu ne može osporiti da je podigao razinu nezavisnog izdavaštva na jedan veći nivo. Bar na ovim našim, “domaćim” područjima.

A sad malo o Psycho-Path novom albumu. Prema kombinaciji njegovog naslova (”The Ass-Soul Of Psycho-Path”), te naslovnice (nož zabijen u… pa, žensku stražnjicu!) pomislio sam da će i muzika biti nešto šokantnija ili uzbudljivija, na šta su nas ovi psihodelični Slovenci navikli svojim prethodnim izdanjima. Na stranu to što produkcija zvuči odlično, te što slušamo ženski vokal koji ustvari ZNA pjevati… Jednostavno, očekivao sam nešto više. Album zvuči nekako razvučeno, traje predugo i pomalo zamara, osim ako doista niste freak za takvo što. OK, shvaćam da svaki band vremenom evoluira, pa su možda Psycho-Path tako i htjeli, ali stvar je u osobne prirode - vjerojatno nisam baš raspoložen za pomalo naporne pasaže kojima ovaj album obiluje. Zbog toga i ne bi bilo fer da - unatoč prijateljstvu s Mr. Moonleejem himself - pišem pohvale za nešto što mi se baš i ne sviđa do kraja.

Ne kažem da početak albuma nije obećavao - “Yukio Mishima Is Real!” podsjeća (ne znam je li to namjerno) na kombinaciju The Kills i Pretty Girls Make Graves, i vjerojatno je ponajbolji broj na albumu. “Musical Moment” ima hitoidni potencijal i zbog nečega me podsjeća na Yeah Yeah Yeahs, no stvarno sam se namučio slušajući naprimjer osam-minutnu “Goddamn Cocksucker”, na kojoj ženski vokal prati samo blago distorzirana gitara. “Clean Slate” popravlja dojam, prizivajući u sjećanje neke od recentnijih NoMeansNo radova (pogotovo svojim refrenom “Mi hermana, mi hermana!”), no pravi napor mi je predstavilo preslušavanje nešto sporijih “Bekkognition” i “Cookiejar” (na znam zašto me ova podsjeća na Dresden Dolls?). Mislim da je nakon potonje bilo potpuno nepotrebno dodavati “New Blood” i slušački zahtjevnu “Batlleroyal”.

Naravno, sve ovo je moja impresija. Daleko od toga da je ovo loš materijal, i siguran sam kako će pokupiti sjajne kritike, jer se evidentno radi o ozbiljnom izdanju, možda najozbiljnijem do sada u Moonlee katalogu. Pa ipak, dajem mu samo dobru ocjenu. Ponavljam, isključivo zbog svog glazbenog (ne)ukusa.

summary: New album from this long-running Slovenian band (liked by such acts as Girl Vs. Boys or Queens Of The Stone Age). By it’s title (”The Ass-Soul Of Psycho-Path”) and it’s cover (a knife sticked in… well, a woman’s butt) I expected something more exciting and shocking. Eventhough this is good stuff with some nice songs on it, I had troubles listening to some parts of it. Maybe I’m not in the mood for long, repetitive parts. I am sure there are plenty of people who will dig it, though. Nice production (Bobby MacIntyre of Twilight Singers, who worked with Bad Brains amongst others), and maybe one of the most serious Moonlee Records releases.