OK, ovo je jedno od najočekivanijih izdanja godine, ako ne i više godina, bar što se punk rock scene tiče. Stoga sam mu pristupio vrlo oprezno, toliko da čak ni nisam želio poslušati najavni singl s albuma “Last One To Die”, objavljen u travnju.

Ono što odmah mogu reći da je materijal od ukupno 19 pjesama (govorimo o regularnom materijalu) na neki način presjek prethodnih albuma Rancid, s tim da me najviše podsjeća na njihov album “…And Out Come The Wolves”. Punk rock izmješan sa ska, reggae, pa čak i rockabilly ritmovima, uz folk / country / acoustic uplive tu i tamo (pjesma “Civillian Ways”). No, je li to opravdalo (brojna i velika) očekivanja? U mom slučaju - je, i to u dobroj mjeri.

Naime, svatko zainteresiran bi trebao znati da je frontman banda Tim Armstrong jedan od najvećih kreativaca kojeg je recentnija punk rock scena iznjedrila, a ništa manje kreativan nije ni drugi gitarist Lars Fredericksen (iako nisam pobornik njegovog solo rada u Oi! / punk formaciji The Vikings). Stoga ni ne čudi da stvari poput “Up To No Good” (u kojoj se kao gost pojavljuje član “Rock’n'Roll Kuće Slavnih” Booker T. Jones, na svojim Hammond orguljama), “East Bay Night”, “Damnation”, “Last One To Die” ili “New Orleans” odmah ulaze u uho svojim zaraznim refrenima.

S druge strane, lagani minus pripisao bih preispoliranoj produkciji Bretta Gurewitza (a svi znamo tko je on…), jer sam uvjerenja kako bi ove pjesme puno bolje zvučale s malo reskijom produkcijom. Ostalo je sve na vrlo visokom nivou, uključujući i tekstove, koji na vrlo precizan, direktan način progovaraju o najrazličitijem spektru tema, uz neobilazni “leit-motiff” rata u Iraku. Kao ponajbolje pjesme izdvojio bih “I Ain’t Worried”, “New Orleans”, te “L.A. River”, a na vama je da ostale provjerite sami.

Dodat ću kako ovaj, sedmi po redu album Rancid dolazi i u luksuznom izdanju, koje donosi bonus CD s 11 akustičnih verzija pjesama s albuma, DVD-om s dokumentarcem o nastanku albuma, nekoliko postera i - navodno - trzalica. Čini se kako su se Rancid odlučili propisno revanširati fanovima za dugogodišnje odugovlačenje s novim materijalom.

summary: Seventh album by Rancid took a long to be written and recorded. Was it worth the wait? In my book - yes, for the most parts. Sing-a-long choruses that penetrate straight to your brain, nice mixture of punk rock, ska, reggae and even some rockabilly and folk / acoustic / country stuff, which reminds me the most to their album “…And Out Come The Wolves”. A slight minus is given to much too polished production of Brett Gurewitz (Epitaph / Bad Religion). 19 songs altogehter, or - if you’re a real fan - deluxe edition, which consists of bonus CD with 11 acoustic versions of the songs from the album, a DVD with the “Making of…” documentary, posters and even guitar picks.