Ono što sam zapravo željela reći jest da je ovo album koji, iako teško da će kod mene ikada dostići mjesto koje zauzima prethodni, nudi obilje savršenih trenutaka, majstorski složenih melodija, slojevitost zvuka i atmosfere…

…..

Bili mi toga svjesni ili ne, vokali su nam najčešće ključna točka kroz koju pristupamo glazbi. Upravo zbog toga, kada pokušavaju nešto reći o post rocku i post metalu, ljudi kao da izgube uporište i većina analiza ovakvih bandova završava u beskrajnim raspravama o sviračkim tehnikama, razrađeno do u tolike detalje da opasno prijete pretvaranjem u složene matematičke formule (a tu se približavamo i terminu “math rock”). Dodatni razlog je i činjenica da ovakva glazba ne tolerira ništa manje od vrhunske izvedbe, jer se greške nemaju iza čega sakriti; nema vokala koji će na sebe privući pozornost, nema verbalne poruke koja će okupirati misli. Kod live nastupa nema frontmana na kojem će završavati svi pogledi iz publike; ovi su bandovi u pravilu prilično samozatajni i statični, i jedino oružje kojim mogu osvojiti publiku jest sama svirka.

Ovako suhoparno kako zvuči ovaj uvod, zvuči i većina recenzija bandova poput Russian Circles, što je strahovito nepravedno prema zvukovima koji su sposobni izazvati toliko emocija, samo ako se prebacimo na pravu frekvenciju da ih možemo uloviti.

Nakon što sam se frontalno sudarila s njihovim prvim albumom “Enter” i ostala na mjestu (ne)sreće bez ikakve želje da me izvuku, imala sam itekako visoka očekivanja od novog albuma. Prokletstvo? Da, kao u uvijek.

Mlaka reakcija i lagano razočaranje bili su posljedica izostanka stvari koje osvajaju na prvu (ako kod ovog žanra uopće postoji nešto takvo). Jedan od uobičajenih post metal obrazaca po kojem se melodija gradi uzlazno sve dok napokon ne eksplodira, na ovom albumu nije toliko očit. Sve se odvija puno sporije i rjeđe završi u apsolutnoj eksploziji zvuka. Još jedan klasični pristup, tiho-glasno-tiho-glasno, ovdje ima manje amplitude i sve skupa je nekako smirenije i više pod kontrolom nego na “Enter”. Kao da i sami naslovi sugeriraju - “Enter” je aktivan, “Station” statičan.

“Versus” i “Xavii” su najpolaganije stvari na albumu, s brižljivo razvijanim melodijama (koja u slučaju “Xavii” naprasno prestaje upravo u trenutku kad očekujemo kulminaciju), dok je rafalni rif u “Youngblood” i dalje jasna poveznica s metalom.

Ipak, fascinantna je na “Station” ritam sekcija. Prijeteći i militantan, bubanj vojničkom preciznošću nosi i “Harper Lewis” i naslovnu “Station”, dok ga bas u stopu prati i podcrtava apokaliptičnu atmosferu, pa gitari ne preostaje drugo nego da im se pridruži i tek ponekad malo ublaži napad.

….iiii…. evo me gdje se i ja pomalo bližim istim onim tehničkim pričama koje sam ranije s negodovanjem odbacila.

A ono što sam zapravo željela reći jest da je ovo album koji, iako teško da će kod mene ikada dostići mjesto koje zauzima prethodni, nudi obilje savršenih trenutaka, majstorski složenih melodija, slojevitost zvuka i atmosfere, a ništa manje nije ni bilo za očekivati od Russian Circles.

summary: Even though this album isn’t as good as “Enter”, there are still plenty of perfect moments, complex melodies, and the material is also very atmospheric. Militant drumming is very precise and is combined with pounding bass, so the guitars are left with nothing else than an invitation to join and try to “soften” the attack.