Bend koji je nastao pod vodstvom pjevača Sturgeona i bubnjara Brandon Chevalier-Kollinga iz punk / ska benda Leftöver Crack. Nakon što je napravljena prva postava benda, bubnjar Brandon je tragično preminuo, što je - logično - zaustavilo rad benda.

No, s vremenom se Sturg ujedinjuje s originalnim bubnjarem Leftöver Crack Ara Babajianom (The Slackers) i s frendom Frankom Piegarom iz The Degenerics i nastavlja gdje je stao. Još su u cijelu priču upale Nico de Gaillo (The Randalls, Another Dying Democracy…) kao drugi vokal (poznata je po tome što je tetovirala cijeli bend) i basistica Yula Beeri (The World / Inferno Friendship Society).

Prve svirke po NY skvotovima bile su nabijene pozivitnom energijom i odobravanjem publike, pa su odlučili snimiti i album. Snimljen je prvi demo s par pjesama, koji je došao do Fat Mikea, pa ih je on odlučio preuzeti na svoju diskografsku kuću. Nakon što je Sturgea i Nico izvukao iz zatvora (odvojeni prekšaji - op. a.), dovršio im je i vokale za prvi album. I tako je nastao ”Until We’re Dead”.

Nakon podosta čudnog intro-a , koji vas više udalji od albuma nego vas privuče, počinje prva stvar po kojoj je i nazvan album. Melodična, sa oštrim gitarama i Sturgeovim grubim vokalom. Nije tipična punk rock pjesma. I to najviše zahvaljujući njegovom specifičnom vokalu, a ima i klavijatura. Tekstovi albuma općenito se bave tematikom modernog svijeta; znači manjkom morala, materijalizmom, lošom ekonomijom i politikom općenito. Tipično za Sturgea koji se i u LOC-u bavio sociopolitičkim temama. Stoga ova pjesma nije puno drugačija od ostatka albuma. U drugoj stvari ”Immigrants & Hypocrites” vokalom prevladava Nico. Također grubi vokal i dosta brzo pjevanje. Pjesmu odlikuje kvalitetna melodija i pjevnost.

Pjesma koju bih izdvojio zove se ”9/11 Was (An Inside Joke)” zbog jako kvalitetnog teksta! Tematika je vidljiva iz naslova. U njoj se pljuje po kvazi-nacionalnom naboju naroda jedne države gdje je cijela država jedna korporacija, a narod sve što mu se kaže slijepo vjeruje. Ukratko, anti-Bush tema, od koje mi je inače blago zlo, ali ovaj tekst i nije toliko naporan i dobro je uklopljen. ”Two Cups of Tea” je pjesma koja govori o mrtvim policajcima. A nije ni čudo da ih ne vole, obzirom da im NYPD stalno prekida koncerte i svako malo su uhićeni za neke gluposti (između ostalog, gađanje policajaca sa krafnama :) ). U njoj su kvalitetno osmišljeni vokali. Nico je tu zbilja opravdala ulogu u bendu!

Genijalna pjesma na albumu je ”Only Sleep”, koja je nekakva vrsta punk balade. Lagana, a istovremeno snažna, s nježnim vokalom (Nico) koji lagano ”fura” kroz cijelu pjesmu. Na albumu je i pjesma ”Path is Paved” koja je brza, nabrijana, čak ulazi u crust polje (neki članovi benda su poznati i na NY crust sceni). Totalno je drugačija od ostatka albuma i jedina se ne uklapa u cjelokupni koncept albuma. Album završava pjesmom ”Death or Fight”, koja je ujedno i najduža pjesma na albumu, sa svojih 8 minuta trajanja. Pjesma zvuči baš kako i tekst govori - marširanje vojske na ulicama. U svakom slučaju super je što se taj album tako lijepo stapa u jednu cjelinu. Iz laganih stvari prelazi u punk rock divljanje, pa sve do ska pjesama. S gostima iz bendova poput Lagwagon i The Hold Steady između ostalih, ovaj album je jedno pravo osvježenje i jedan od boljih albuma koje sam čuo u jednom dužem periodu.

Summary: New band and already controversial! No wonder, since Leftöver Crack’s “spiritus movens” Sturgeon stands behind this band, too (along with some other members from other famous bands). These really varied songs speak about the loss of morality, bad economy, terrible political situation, and the (sad) state of The States. It’s nice that such eclectic material flows nicely and it’s for sure one of the better albums I’ve listened in a long time.