Amerika je dobila još jedan vrlo dobar punk rock band s potencijalom da postane velik. Velik kao Dropkick Murphys ili Flogging Molly. A to je - priznat ćete - jako puno.

Prvi put sam čuo The Briggs - koji, by the way, dolaze iz Los Angelesa - kad sam recenzirao njihov EP “Leaving The Ways”, s kojim su debitirali na Side One Dumy Records. Tada sam napisao da su band koji zaslužuje vašu pažnju, a najviše su mi se svidjeli zbog sličnosti s Dropkick Murphys s jedne, te Rancidom s druge strane. Ovog puta definitvno potvrđujem tu konstataciju, a njihova sklonost kako zapadnoj, tako i istočnoj obali u muzičkom smislu nije bila samo slučajna na tom prvom EP-ju.

Pomalo iznenađujuće zvuči podatak kako je ovo već četvrta dugosvirajuća ploča za ovaj band, pogotovo ako znate da su osnovani 2001. godine (od strane dvojice braće, Jasona i Joeya LaRocca). Osobno ne znam kako im zvuče ostali albumi, ali pretpostavljam da su na njima brusili svoj zvuk do tančina. Svoj potencijal za pisanje hitoidnih stvari otkrivaju već u prvoj pjesmi na ovom albumu, himničkoj “Mad Men”, u kojoj se poredba s Dropkick Murphysima itekako čuje. Pravi pirate-punk sound, lako pamtljiv refren i usna harmonika! Moram li napomenuti da je Ken Casey (basist i drugi vokalist DKM) gost na njoj? Nastavljaju u istom stilu s working-class hitom “This Is L.A.”, u kojoj višeglasno otpjevani refren naglašava stih “you’ll never walk alone”. Lista gostiju tu ne završava - slavni Brian Baker (Bad Religion / Dag Nasty / Minor Threat…) svirao je gitaru na “Bloody Minds” i “Charge Into The Sun”, u kojoj frontman Mighty Mighty Bosstonesa Dicky Barret posuđuje svoje vokalne sposobnosti. I kao da to nije dosta - isti čovjek potpisuje i produkciju ove ploče, kao i za njihovu prethodnu “Back To Higher Ground”. Ima tu još poznatih imena, ali to stvarno nadilazi svačiju sposobnost da upije sve te podatke…

I taman kad pomislite kako će cijeli album proći u takvom stilu, iznenadi vas stvar poput spomenute “Charge Into The Sun”, koja zvuči kao neki davno izgubljeni singl Hot Water Music, ili njihove novije inačice The Draft. Ne kažem da nije dobra, čak dapače, ali je zbunjujuća kad je prvi put čujete. Kasnije se naviknete. Kao što je stvar i s “Not Alone”, koja pak sa svojim “o-o-oooo” refrenom zvuči kao mješavina Against Me! i American Steel. Opet - odlično, energično, himnično, ali prvenstveno zbunjujuće. I kad prođe cijeli materijal, malo je onih koji ga neće poželjeti ponovo preslušati. A zatim shvatite da to i jest šarm ovog banda - čak i ako kopiraju čitav niz svojih naoko neusporedivih uzora, rade to dobro, jer dobra pjesma je dobra pjesma. A to je prepoznala i masa ekipe na Vans Warped turneji, na kojoj već neko vrijeme nastupaju, i to vrlo uspješno. Nabavite ovo, nećete požaliti.

summary: When I first heard this LA band (formed in 2001 by brothers Joey and Jason LaRocca) on their EP “Leaving The Ways”, I’ve written that they deserve your attention. Now I think they could easily become big, not unlike Dropkick Murphys or Flogging Molly. They are already playing Vans Warped tour and are recognized as one of the best bands there by many people. What may be confusing when you first hear this band is their ability to sound similar to East Coast, as well to West Coast punk rock. Most of the songs bring Dropkick Murphys to mind, but “Charge Into The Sun” sounds like some lost Hot Water Music track, and “Not Alone” for example like some Against Me! or American Steel song. But good song is a good song, or at least that’s how it should be… A lot of famous punk rock musicians participated on these songs, too. Get this, seriously.