The Real McKenzies su bili ponovo s nama, tako da ne treba trošiti riječi na upoznavanje. Mjesto radnje je ponovo zagrebački studentski klub KSET, kao što je bio prilikom njihovog prvog posjeta 2004. I upravo taj omaleni prostor savršeno im odgovora. Redari tokom večeri nisu bili raspoloženi, ostavili su da se publika zbliži a McKenziesima, a oni su na to uzvratili i više nego solidnom dvosatnom svirkom i popratnim performansom.

Činilo se na kraju kao da nemaju namjeru otići. Jedina zamjerka ide njihovom sviraču gajdi koji je izgledao totalno izgubljen vjerojatno, to jest sigurno od povelike količina alkohola, tako da je ovog puta izostao dio njihovog prepoznatljivog zvuka. Definitvno je najbolji način za početak koncerta upoznavanje i razgovor s članovima benda. Iako smo strepili da će intervju propasti zbog alkoholiziranosti članova, Paul je djelovao prilično trijezan i pričljiv, pa evo što nam je rekao…

Ovo je vaš peti nastup u Hrvatskoj, drugi ove godine. Izgleda da volite ovdje dolaziti…

Volimo Hrvatsku. Kada naš menadžer pita: “tko želi Real McKenzies”, Hrvatska uvijek kaže: “Mi”! I mi želimo Hrvatsku. Volimo Hrvatsku, predivno mjesto, dobri ljudi, dobro pivo. Uzbuđeni smo što sviramo u ovom klubu. Bit će dobra svirka.

Što se dogodilo tijekom ljetnog nastupa na Dirty Old festivalu? Čuo sam da je bio nekakav incident i nesporazum sa publikom…

Ne sjećam se.

Koliko znam, doletjela je i boca koja je završila na tvojoj glavi. Možda si bio previše pijan?!

Mislim da imaš krivu informaciju. Volimo Hrvatsku. Znaš o čemu bih ja htio razgovarati?! Htio bih razgovarati o dobrim ljudima i dobrim svirkama u Hrvatskoj, jer svi volimo rock ’n’roll.

(Za vrijeme svirke Paul je ipak priznao da je za sve kriva šljivovica. Iako je meni zabavna ta pomalo provokativna interakcija, jasno mi je da je mogao isprovocirati nekoga da dobije bocom u glavu. Ipak, mislim da ih se ne treba doživljavati ikako drugačije, osim dobrohotnima i pijanima - op.a.)

Ove godine imate novi album, nova turneja. Može se reći da je dobra godina za vama.

Kad je ovaj album izdan, već je postao star za Real McKenzies i počeli smo razmišljati o novome. Ono što sada želimo je live album, akustični album te novi materijal. Zato se u iduće dvije godine od Real McKenziesa mogu očekivati turneje po cijelom svijetu. Doći ćemo opet. Volimo Hrvatsku.

Čini se da ste na ovom albumu usporili sa tempom i pomalo eksperimentirali.

Usporili smo samo tempo, ali u glavi smo isti. To je dinamika. Malo usporimo i onda se vratimo duplo brži. Ta riječ “eksperimentiranje“ je dobar opis albuma. Nešto smo malo promijenili, ali smo na kraju i dalje seronje.

Na kanadskoj turneji došlo je izmjene u ritam sekciji - Boz Rivera iz Mad Caddies te Karl Alvarez iz Descendents. Kako ste njih našli, te kako su na kraju uklopili ?

Jebeno volim te dečke. Nedostaju mi. Volio bih da su Karl i Boz ovdje, jer su oni sada dva nova člana naše obitelji. Nedostaju mi, sjajni su dečki. Karl i ja smo se kretali u istim krugovima proteklih 25 godina, ali se nikad nismo upoznali. Sada kada sam ga upoznao gotovo smo isti. Sjajan lik. Osim toga volim i Descendents.

Stvaraju li te promjene u sastavu neke probleme što se tiče rasporeda turneje i slično?

Moramo napraviti što se mora. Ako netko od dečkiju ne može, naći ćemo nekoga tko može. Jedino smo sretni što uvijek naletimo na sjajne dečke.

15 godina ste već na glazbenoj sceni. Bude li vam ikad dosta sviranja, stvaranja novih pjesama, koncerata ?

Nikad. Mislim da je sa svakim kao sa oceanom. Plima, oseka, mali, veliki valovi. Naravno da se ponekad umorimo. Ne razlikujemo se mnogo od drugih ljudi, jedino što mi imamo želju sa rockom. To je to što moju jebenu guzicu čini toliko drugačijom. Kad sam doma radim kao i svi ostali, ali kad sam na turneji nestaju svi problemi. Ponekad zna biti teško kad tulumarimo do 6-7 ujutro, a onda u 10 moramo krenuti dalje. Ali i to je OK, sve dok ima dobre pive.

Mogu li današnji bendovi opstati tako dugo kao vi?

Ne znam. Pitaj me opet za 15 godina. Sve što znam da je mnogo bendova koji se pojave i brzu nestanu. Ima i bendova koji su tu na dugu stazu. Vjerujem da je zbog toga što su zaljubljeni u glazbu, isto kao što smo i mi. Da se probudim sutra i netko mi kaže da ne mogu na turneju više - to bi bilo jako loše! Volimo donositi veselje i sreću s nama, te rock ‘n’ roll diljem svijeta. To uopće nije težak teret. Radit ćemo to i danas, i sutra jer to volimo. To je ono što nas vodi, nije novac ili išta drugo, već adrenalin tijekom nastupa.

Na turneji ste do kraja mjeseca. Što slijedi nakon toga?

Ništa posebno. Idemo doma, ja počinjem raditi i pokušavam zaraditi što više novaca kako bih pokrio troškove.

I čime zarađuješ za život?

Čistim prozore na neboderima. Dobro je plaćen posao jer nema baš puno ljudi koji to rade. Uglavnom radim što mogu između turneja. Sve što se nudi ja ću probati, zaraditi što više mogu, pripremiti se za turneju.

Što je s ostalima?

Stvarno ne znam. Nalazimo se koliko možemo. Ali nije važan posao između turneja, već rock ‘n’ roll dok smo na turneji.

Što je sa zaradom od koncerata i turneje?

O tome nikad ne možeš ovisiti. Jedinoj osobi kojoj vjerujem u ovom životu sam ja. Imam obaveze, podmirim ih i tada samo rock’n’ roll! Bit će vremena za mene kada ću odmarati, kada me polože u zemlju, stave cvijeće… Do tada nema odmora za mene. Uvijek razmišljam prije spavanja i onda ustanem i pišem pjesme, priče… Jednostavno to izbacim iz sebe.

Kako je raditi sa Fat Mikeom?

Fat Mike je Mike i debeo je. Sjajan lik. Zabavan je. Ponekad ga uplašim, pa onda moram napraviti nekoliko koraka natrag. To je samo moje mišljenje, ne mora biti da je tako u stvarnosti. Ali stvarno je dobro raditi sa s njim, velikodušan je, susretljiv. Volimo ga.

(Osim što smo nazdravljali u čast preminulom članu Descendents Franku Navetti, dotakli smo se i tema koje nisu izravno vezane uz glazbu - op.a.)

Cijeli svijet priča o Obami. Što ti misliš o njemu?

Ne znam ništa o američkoj politici, osim da imaju veliki utjecaj na svjetsku ekonomiju. Ali ja sam sad na turneji tako da ne znam što se događa. Međutim, ima lijep osmijeh i bolji je nego onaj drugi tip. Recimo to ovako, ne želim atentat na Obamu, ali za onog drugog… Nisam nasilna osoba, ali je lijepo znati da će možda biti bolje za radničku klasu u svijetu. Velike promjene se ne događaju odmah, već idu postepeno, jako polako. Mislim da je ovaj odabir dobar napredak za Ameriku.

Amnesty International je dao 100 dana Obami da popravi ono što je Bush napravio.

Mislim da neće imati problema s tim. Sve što treba je „pucnuti prstima“. Nije seronja. Seronje su seronje, njih neće biti briga za nikoga osim za same sebe. Mislim da Obama brine o ljudima. Vidjet ćemo što će napraviti. Moje mišljenje je da je prva obaveza vlade da se brine o ljudima, a onda sve ostalo. Ne znam što je bilo s tim likovima prije i gdje su se izgubili, ali sigurno ima veze s moći i pohlepom. Dvije bolesti za koje se mora naći lijek da možemo nastaviti. Gore je od kuge, od toga umreš, a od moći i pohlepe postaneš psihopat. Da sad imam 10 milijuna dolara sve bih bacio. Ali lako je sad to reći. Neka ljudi budu obrazovani, zdravstveno osiguran i debeli. Kad imaš ljude koji su zbrinuti, zločina je manje. Treba zaposliti više policajaca, pekara i njegovatelja. Uglavnom, jako sam optimističan u pogledu toga da će se stvarno dogoditi nešto dobroga. A znaš što je to? Real Mckenzies će upravo zasvirati.

(Upravo je tako i bilo. Dečki su ovim koncertom potvrdili da zaista vole Hrvatsku, a sigurno ne griješim ako napišem da i mi njih volimo istom mjerom. Samo nekad dođu opet. I opet. - op.a.)

Real McKenzies official website
Real McKenzies at MySpace
Fat Wreck Chords